Srpski film // What the hell was that?!

Hmmm… koju onu reč beše tražim… Ah, da! Ambivalentnost!
Jbg, kako drugačije da objasnim činjenicu da imam potrebu da uradim review “Srpskog filma”, a da u istom trenutku ne želim ni da ga se prisetim? Zaista, ima nešto fascinantno i thought provoking u onolikoj količini sirovog zla, elegantno i vešto zapakovanog u nešto manje od 100 minuta filma.

Svi vi koji koliko-toliko pratite TwoCents ste do sada sigurno zapazili da volim “teške” teme, tešku muziku, teške filmove. Ma koliko vas mamilo da me stavite u isti koš sa likovima koji nalaze patološko uživanje u gledanju ekstremnog nasilja i gore-a u filmovima, nemojte. Ne gledam ja te filmove “iz gušta”, već iz potrebe da testiram samu sebe, svoj želudac, koliko vizuelne agresije mogu da izdržim pre nego što pritisnem “STOP”.

“Za dobrim konjem, prašina se diže”, tako barem kažu. Srpski film je doživeo buzz na kome bi mu zavideli mnogi filmovi tzv “holivudske A produkcije”, a kako i ne bi nakon onakvog trailera. Šokanti fragmenti koji su se sporadično pojavljivali u javnosti, kao i činjenica da skoro niko u post-produckiji nije želeo da ima bilo kakve veze sa “ovim” nisu nimalo doprineli smanjenju hajpa i uklanjanju mračnog oblaka morbindog isčekivanja koji je okruživao Srpski film. A onda se napokon pojavio, i to u Teksasu na prestižnom SXSW festivalu. I svi su pali na dupe. Prekaljeni urednici žanrovskih sajtova, fanovi gore-a, horora i disturbie nisu mogil da veruju svojim očima…

Nekoliko likova, verovatno zbunjenih mojim pomalo izgubljenim pogledom narednog jutra, nisu odoleli, a da me ne pitaju: “pa o čemu se radi o tom filmu?” Tu je i štos. Svi su čuli za taj film. Znaju da je strašan, jeziv, košmaran. Pa opet, svi, SVI su želeli da znaju šta se tu konkretno dešava, šta je to toliko mučno i jezivo. Hajde da pokušam da dočaram…

ASF

Zamislite najmučniji trenutak koji ste ikada doživeli gledajući neki film ili seriju, ili bilo šta na TV-u. Jeste li? E, sada, pomnožite sve to sa 10.000. Ne preterujem. Pomislite šta je najgore i najodvratnije što može da se dogodi junaku filma koji gledate? To će se dogoditi. A onda, dođete do tačke kada pomislite “e, gore od ovoga ne može”. I onda usledi naredna scena i shvatite da može.

Srpski film se obraća “mračnoj strani” vaše ličnosti. Onoj koja radoznalo zapitkuje “šta se to tačno dešava u filmu”. Onoj strani koja vas tera da pogledate start trka Formule 1, i to ne da bi videli kako će ko da startuje, već da li će neko da se skrši.

E, sad… Ma koliko naša fascinacija morbidnim stvarima bila izuzetno interesantna za kakvu širu raspravu, pokušaću da se fokusiram na traženje odgovora na pitanje „šta su autori filma želeli da kažu“. Pored ovakvog filma, dodatna objašnjenja su bila nužna i neophodna. Počev od samog naslova (zašto baš „srpski?“), pa do granica „umetnički opravdanog prikazivanja nasilja“ (da li je stvarno sve ono bilo neophodno).

Ovaj film bi trebalo da predstavlja metaforu života u Srbiji, noseći izuzetno jaku poruku uperenu protiv političkih i svih drugih elita koje su od svih nas napravili svoje žrtve, bez obzira da li nastupamo sa pozicije dželata ili predmeta iživljavanja. Pridev „srpski“ u nazivu bi trebalo da apostrofira naročito tešku situaciju u Srbiji, uništnene kako spolja, tako i iznutra. Jer, zlo je prikazano kao malignitet. Širi se jezivo brzo, proždire zdravo tkivo, i na kraju uništi samo sebe. A dejstva tog kancera nije pošteđen niko; ništa nije sveto, ništa nije belo, ništa nije neuprljano.

Što se tiče brojnih kontroverznih scena – ukoliko se izvuku iz konteksta priče, zaista deluju kao iživljavanje scenariste i režisera. Međutim, treba imati na umu 2 stvari: 1 – vrlo, vrlo malo stvari je eksplicitno prikazano (uostalom, ovaj film je triler, a ne pornić) i 2 – svi monstruozni detalji su u službi radnje, ma koliko strašni i jezivi bili.

Što se „zanatskog“ dela priče tiče, sve je odrađeno majstorski. Priča se pažljivo gradi, šok-faktor se postepeno povećava sve do same kulminacije do koje dolazi u poslednjih 15ak minuta filma. Priča se završava na jedini mogući način, ali čak i tada, autori su pribegli završnom šoku. Krug zla je zapravo spirala. Nema kraja. Nema happy enda. Nema svetla na kraju tunela. Samo mrak.

E, sad, dolazimo do dela u kome ja treba da dam neki svoj završni sud, u smislu da li vam preporučujem gledanje „Srpskog filma“ ili ne. A to ne mogu da vam kažem. Ne samo zato što ne želim da snosim odgovornost ako vas ovaj film psihički „premlati“ i duboko potrese do mere da imate košmare. Pored toga, ovo je starno, STVARNO sje*an film, igra se sa vašom psihom, i ma koliko bili „ljubitelj žanra“, verovatno ćete barem jednom poželeti da ga nikada niste pogledali.
Pa opet, u pitanju je odličan triler, produkcijski vrlo dobro i profesionalno urađen. Glumačka ekipa je sjajno odradila posao, režija, fotografija, maska – sve je besprekorno. Povrh svega, „Srpski film“ je za izuzetno kratko vreme stekao status kultnog filma, i to ne samo u „lokalu“, već u svetskim razmerama. I kao i svaki kultni film, zaslužuje da bude viđen. I ukoliko rešite da ga pogledate, imajte na umu samo jedno: čeka vas jezivo i strašno iskustvo. Upozoreni ste. Ako imate osetljivu psihu, ne prilazite ni trejleru, a kamoli filmu.

I za kraj: mislim da je neprimereno moralisati o nekim ružnim stvarima koje su prikazane u filmu. „Srpski film“, iako fikcija, inspiraciju nije našao u „bolesnom umu“ svojih autora, već u realnosti i našem okruženju. Sadizam je pobedio humanizam, barem se tako čini. Ako u Srbiji već nema nade da će biti bolje, nerealno je očekivati happy end u filmu koji se na zastrašujuć način razračunava sa temama o kojima ostali autori ne pričaju. Ako godinama guramo smeće pod tepih, kada jednom rešimo ga da podignemo, ne očekujemo valjda da će tu biti ljubičice i ruže. Svidelo se to meni i vama ili ne, autori „Srpskog filma“ su podigli tepih.

Post to Twitter

Train of thought: politička korektnost, propaganda & CC Zero ljudi

Jedan dobar prijatelj mi je još pre nekoliko meseci rekao: “Džejn, ako bi se ti pridržavala one stare “Ako nemaš o kome da kažeš lepu reč, onda bolje ćuti”, tvoj blog bi spao na svega par tekstova”.

I u pravu je čovek. Hejterka sam, tim se dičim. I ne mislim da je to loša karakterna osobina. Au contraire, mes amis! Hejteri su ljudi koji stvaraju istoriju. Mojsije je hejtovao faraona i sa Svete gore Sinaja doneo 10 Božjih zapovesti. Zato što i Bog hejtuje bezvlašće. Isus je hejtovao ljudsku pokvarenost i grešnost. Robespeierre je bio hejter. Oliver Cromwell takođe. Martin Luther je bio hejter. Che Guevarra takođe. Zamislite svet u kome nema ljudi sa takvim kvalitetima, dobronamernih i iskrenih u srcu, ali dovoljno hrabrih da pokušaju da menjaju ono što ne valja? Zaista, ima li većih čovekoljubaca od hejtera? Mi smo ti koji kada vidimo da nešto ne valja, reagujemo. Mi smo ti emotivci koji ne gledaju “svoja posla”, i koji advokatišu svima. Koji brane sve i nikoga, i koje svi, barem u jednom životnom trenutku, mrze. Zato što kada počnemo da gazimo, ne gledamo koga ćemo da očepimo.

E, tako. Pošto sam objasnila zbog čega vi obični smrtnici nas hejtere morate da čuvate kao kap vode na dlanu, dozvolite da se vratim jednoj od svojih mnogobrojnih misija na Zemlji (LOL), a to je: bacanje hejta.
Ovaj put, bacam hejt na POLITIČKU KOREKTNOST!

PC1

Ako vas, u potrazi za definicijom političke korektnosti, put nanese na Wikipediju, taj veličanstveni bastion političke korektnosti, cenzure i privida celokupne intelektualne zaostavštine naše civilizacije, saznaćete da politička korektnost predstavlja “izbegavanje fraza ili postupaka koji mogu izgledati kao da njima hoće da se izopšte, marginalizuju ili uvrede ljudi koji su socijalno ugroženi ili diskriminisani”. U blistavom tekstu koji se bavi različitim pokušajima definisanja PK, saznali smo da je “izraz politički korektan u skladu sa uverenjem da jezik i dela koja mogu da uvrede političke senzibilitete treba da budu eliminisani”.

Pa hajde da vidimo o čemu se ovde zapravo radi. Ovde imamo klasičan primer kontra-definisanja. Nemamo definiciju šta je politički korektno, osim da je to nešto što nije politički nekorektno. Vau. Primenjena logika 101. Pogledajmo prvu definiciju još jednom… “izbegavanje fraza” zvuči kudikamo lepše od reči “cenzura”. Onda sledeća konstrukcija koja oduzima dah: “koje mogu izgledati kao da njima…”. Mogu? Stvarno? “Mogu”, as in “mogu, ali ne moraju?” Ne znam kako vama, ali meni ovo deluje kao izrazito subjektivan proces. A onda imamo “izopštavanje, marginalizovanje, vređanje”. Tri izuzetno široka pojma, pod koja, ako se značenje dovoljno nategne, možemo da podvedemo sve ono što nam se ne dopada. A o drugoj definiciji, koja govori o potrebi “eliminisanja jezika i dela koja mogu da uvrede političke senzibilitete” neću trošiti reči.

PC2

Sloboda govora, baš kao i svaka druga sloboda, predstavlja nešto što državu zna izuzetno da žulja. No, kako država (kada kažem “država”, mislim na vlast; skup ljudi koji su u poziciji da koriste državni aparat prinude radi ostavrenja prevashodno svojih interesa) najviše vodi računa o sebi, najveći broj odredbi krivičnog zakona, ali i ustava koje se na neki način dotiču slobode govora se zapravo odnosi na očuvanje određene homeostaze u državi. “Vlast vlastuje, rob robuje, itzallgoodinthehood”.

Međutim, postoji i drugi mehanizam, koji za razliku od ovog prvog (zakonskog, pisanog, kodifikovanog), predstavlja skup nepreglednih pravila koja su nam nametnuta, i to ne paragrafom, već našim percipiranim viđenjem šta je “društvno poželjno”, a šta ne. Građenje naše percepcije o tome šta je “društveno poželjno” je izuzetno kompleksan proces iza koga takođe stoji omnipotentna država, i to koristeći medije.

Mediji su izuzetno, izuzetno opasna stvar. Moćnija od bilo kog sistema prinude. Koristeći našu frapantnu zavisnost od medija, oni koji ih kontrolišu imaju moć da na duži vremenski period u potpunosti izmene obrasce po kojima donosimo zaključke, kao i da promene sve naše etičke, pa čak i estetske kriterijume. Goebbels verovatno nikada nije ubio nijednog jedinog Jevrejina, ali je koristeći medije stvorio klimu u kojoj je politički korektno mrzeti Jevreje i u kojoj je antisemitizam društveno prihvatljiv, štaviše poželjan. Verovatno da je antisemitizma u Nemačkoj bilo tu i tamo i pre NSDAP-a, ali nacisti su ti koji su besplatno delili radio-prijemnike domaćinstvima širom Nemačke. Plakati jarkih boja, smelih političkih poruka o Nemačkoj “koja će ponovo biti jaka i ponosna” ostvaruju komunikaciju sa svojim pasivnim recipijentima, koji, malo po malo podležu gomili intenzivnih stimulusa…

Znam da zvučim kao Vendi (LOL). but, bear with me. Prosečan Nemac koji jedne godine mrzi Hitlera i smatra ga šarlatanom, druge godine ga pljuje u javnosti, ali je fasciniran njegovom retorikom i ikonografijom NSDAP-a. Treće godine već javno brani neke stavove NSDAP-a, ali se gnuša nasilja, četvrte godine ističe sve pozitivne strane Hitelrove vladavine (autobahn itd), pritom zanemarujući stvaranje konc-logora (jer tamo idu samo “kriminalci i komunisti”), da bi pete godine vatreno branio pogrome i ubistva Jevreja, Slovena i Roma, “zato što su to neprijatelji Rahja i elementi koji Nemcima ne žele dobro. Ili oni, ili mi”.

E, tako se to radi. Čim se jednom nađeš na jednom kraju autobahna, i kada te svakodnevno bombarduju gomilom informacija koje u sebi jasno nose vrednosne sudove o tome šta je u redu, a šta nije, postaješ komad gline u njihovim rukama.

Zapitaj se, koliko su tvoji stavovi zaista TVOJI?

Ali hej, nismo mi krivi što nam svaki dan tuširaju mozgove. U pitanju je jedna druga, podjednako fascinantna pojava: ma koliko obrazovani bili, ma koliko naša logika bila besprekorna, ma koliko očigledna situacija bila – na nekom podsvesnom nivou slepo verujemo u informativnu superiornost medija u odnosu na naš sopstveni rezon. “I’ve seen it on TV, it’s gotta be true!”

PC3

Ali… da ne dužim više o mediijma (biće vremena da bacam hejt i na njih, samo polako), već da se vratim onome što mi najviše smeta u celoj ovoj priči.

Razumem da su “glavni” mediji zatvoreni za bilo koju vrstu rasprave ili analize bilo čega, ako bi takva rasprava doticala teme i iznosila stavove koje bi tvorci definicije političke korektnosti smatrali “politički nekorektnim, revolucionarnim ili pak, reakcionarnim”. Ali ne mogu da razumem takvu zatvorenost internet medija, pre svega blogova, za bilo kakav diskurs ili polemiku o temama koje su od strane “društva” etiketirane kao “pipave”.

Nemoj da mi je tamo sad neko slučajno pomislio kako ja nekome komandujem o čemu treba da piše. Ali prosto mi je neverovatno koliko smo svi “u rukavicama”. Nema emocije, nema strasti, nema polemika, nema rasprave.

Reći ću vam još jednu stvar. U ovih 20 i kusur godina (kusur je poveći, al’ ne’a veze :D ), imala sam priliku da razgovaram sa ljudima raznih fela. Od ultra-levičara do ultra-desničara, od fašista do anarhista, od antisemita do cionista. I ma koliko se naša mišljenja razilazila, od takvih ljudi sam uvek mogla nešto da naučim nešto novo. Od onih, koji “nit’ smrde, nit’ mirišu” nikada ništa nisam naučila. Govorim o onima koji ili nemaju stav zato što ih mrzi da ga “nabave” i o onima koji ga imaju, ali su previše “politički korektni”, i ne žele da se nekome zamere. Imam naziv za takve ljude – “Coca-Cola Zero” ljudi. Cela časa cole, a samo 1 kalorija. Odrastao čovek, formirana ličnost – a nema stav.

Uh, sunce ti žarko, ovaj post se odužio. Ukoliko ste imali dovoljno strpljenja i koncentracije da ispratite ovaj moj “train of thought” do kraja – čestitam. A ukoliko ste se prepoznali kao “Coca-Cola Zero”, ne brinite se. Isključite TV, resetujte i ponovo uključite mozak. Ne odustajem tako lako od vas. ;)

Post to Twitter

Il vangelo secondo Matteo

“Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač”.
Jevanđelje po Mateju, 10:34

Postoje filmovi koji vas pogode, koje zapamtite za ceo život. Filmovi koje, nakon što ih odgledate, narežete na DVD i maltretirate prijatelje da ih pogledaju. Pa se posle iznervirate ako vaši prijatelji ne odreaguju kao i vi. Filmovi koji vas apsolutno oduševe. “Il vangelo secondo Matteo” (“Jevanđelje po Mateju”) nije takav film.

Svetska kinematografija je prilično bogata kada su u pitanju filmovi koji se bave Isusovim životom, bilo na posredan, bilo na neposredan način. Počev od onih koji teže da budu kontroverzni, poput Skorsezeovog “The Last Temptation of Christ”, preko šaljivog Pajtonovskog “Life of Brian”, pa sve do Gibsonove mučne “The Passion of the Christ”. A svaki iole upućeniji filmofil se svakako seća nekoliko legendarnih scena iz “Ben Hura”.

Then there’s Pier Paolo Pasolini. I nakon što odgledate “Il vangelo secondo Matteo”, svi ostali filmovi o životu i stradanju Isusovom će jednostavno izbledeti. U trenutku.

Što se same radnje tiče, nema iznenađenja. Pasolini se dosledno držao teksta iz Novog Zaveta, i sa te strane nema izmena, ni improvizacija. Film prati rođenje, život i smrt Isusa Hrista, tako da u startu znate šta vas očekuje u filmu.

To što je priča o Isusu već ispričana nebrojeno puta, i što je scenario u startu ograničen nije sprečilo Pasolinija da napravi autentično remek-delo. Čovek zaista mora imati crtu genija da bi od nečega tako poznatog i bliskog napravio jedno neverovatno, novo i neponovljivo iskustvo.

Vangelo

Pasolini se odlučio za crno-belu tehniku i za glumačku postavu sačinjenu mahom od glumaca-amatera (koji se u našim krajevima pomalo pežorativno nazivaju “naturščici”), uz tek nekoliko profesionalaca. Ali šta je to što “Il vangelo secondo Matteo” čini tako moćnim? Tri stvari.

#1 Za razliku od ostalih filmova, Pasolini Isusa nije prikazao kao blagog čoveka, već kao autentičnog buntovnika, rešenog da svojim učenjem načini revoluciju. Reči koje glumeći Isusa izgovara mladi i neafirmisani Enrique Irazoqui zvuče istovremeno proročki, prekorno i ubedljivo. Odabir citata iz Jevanđelja po Mateju koji sam stavila kao uvod u tekst samim tim nije slučajan. Pasolini je fantastično oslikao Isusa kao beskompromisnog proroka novog doba, čoveka čije su reči i dela dirnule milione ljudi. Samim tim ne čudi što se Pasolinijevo remek-delo smatra najboljom ekranizacijom Isusovog života ikada. A ta pohvala nije došla od ljubitelja avangardnog filma, već od vatikanskih verodostojnika.

#2 Muzički skor. Eklektična kombinacija klasične muzike (Bah, Prokofjev…), world music-a i autentičnog gospela će vas ostaviti bez daha. Čuveni gospel klasik “Sometimes I Feel Like a Motherless Child” u izvođenju Odette se jedino može opisati kao “hauntingly beautiful” i uporedo sa čuvenom “Glorijom” u Missa Luba izvedbi (afrički domorodački gospel) daje ton celom filmu.

#3 Pier Paolo Pasolini. Svako ko je barem malo upućen u avangardni film zna ko je čuveni Pasolini. Notoran je po svom kontroveznom i zabranjivanom filmu “Salò o le 120 giornate di Sodoma” zbog koga je, po nekim izvorima, i ubijen. Pasolini – izraziti levičar, ateista, deklarisani gej, marksista, uspeo je da Isusov život oslika bolje i vernije od svih ostalih režisera koji su se bavili istom temom. Verovatno je nedostatak verskog fanatizma (koji smo recimo mogli videti kod Mela Gibsona) omogućio jedno sasvim novo čitanje Jevanđelja. A karakterne osobine režisera u ovom slučaju samo daju filmu na težini i kredibilitetu.

Poređenja sa sličnim filmovima su neminovna. Dok Gibsonova “Pasija” za cilj ima šamaranje gledaoca mučnim scenama poslednjih Isusovih trenutaka (sa ciljem da nas valjda podseti na njegovu žrtvu), Pasolini kao da odaje počast revolucionarnom karakteru Hristovog učenja, asketizmu, žrtvi… Štaviše, čini mi se da je njegova odluka da film snimi sa anonimnim glumcima, bez specijalnih efekata čak i u scenama u kojima bi se isti mogli iskoristiti (izlečenje bolesnih, hodanje po vodi) kao da predstavlja omaž hrišćanskoj skromnosti. Scene u kojima se pojavljuje anđeo predstavljaju scene koje ću pamtiti dok sam živa. Pasolinijev anđeo je poput deteta, androgine pojave. Nema krila, nema oreol, ali vi jednostavno znate da je to anđeo čim ga spazite prvi put.

Duh Pasolinijevog “Il vangelo secondo Matteo” se možda najbolje može videti u isečku koji sledi… Pasolini ceni inteligenciju i kulturu svojih gledalaca, tako da nema dosadnog holivudskog objašnjavanja ko je ko i šta je šta. Film vas jednostavno uvuče u sebe.

Dakle, “Il vangelo secondo Matteo” nije film koji ćete narezati na DVD i terati prijatelje da ga pogledaju, jer uopšte nije bitno šta misle ostali. Ovo nije film za kokice i nedeljno popodne. Gledanje ovog filma predstavlja jedno intenzivno i intimno iskustvo. Film će vas ščepati direktno za dušu i nikada vas neće pustiti. To nije onaj, pomalo trivijalni osećaj koji mnogi nazivaju “magija pokretnih slika”. Ne, ovo je duboko. Metafizički spektakl. Katarza. Film koji vas menja. A pored ovog filma, jedini koji je uspeo da uradi isto je “Ordet” C.T. Dreyer-a.

PS Ako rešite da pogledate film, potrudite se da “pronađete” verziju koja nije sinhronizovana na engleski, to itekako kvari doživljaj.

Post to Twitter